Cena prećutkivanja

Šta se događa kad samo ćutimo

Nisam ljubitelj lajfkoučeva niti mantre da vizualizuješ sreću, pa ti se ona dogodi. Jednostavno, bližnji ti pogine u saobraćajki, dečko te ostavi jer se zaljubio u drugu, drugarica te izneveri jer, pa uvek je bila sklona tome, i ti si to znala, samo nisi verovala, i često ne možemo ništa da učinimo da to sprečimo. Ni na kišu, zemljotres ili gužvu u saobraćaju ne možemo da utičemo, ali iako zaista postoje stvari koje su van našeg domašaja, ono što u tom domašaju jeste – način na koji ćemo živeti s tim.

Mladi hemičar zaposlio se u jednoj kineskoj fabrici, pun nade da je konačno došao do željene prilike da znanje oličeno u diplomi državnog fakulteta i primeni. Na samom razgovoru jasno mu je stavljeno do znanja da je prekvalifikovan za tu poziciju, te da će biti plaćen onoliko koliko su oni procenili da ista zahteva. Pristao je. Vrlo brzo uočio je da posle kopanja u iskopima ostaje tečni mulj, koji je visoko radioaktivan i prepun drugih štetnih supstanci, ali i da u našim uslovima posao čišćenja tih kopova obavljaju građevinski radnici. Prijavio je nadređenom, istakvši da postoji mehanizacija za to i da u civilizovanijm zemljama to ne rade ljudi. Spojili su ga sa facom iz Kine, koja mu je objasnila da to nije njegov posao. Obratio se građevinskim radnicima posle završene smene i molio da daju otkaze. Rekli su da tako prehranjuju svoju decu i da dugo drugog posla nije bilo.

I kolege su pristale, i on je pristao, znajući sve posledice svojih postupaka.

U jednoj privatnoj školi u Beogradu, dok god je zakon to dozvoljavao, direktor i vlasnik isplaćivao je plate bez uplate doprinosa. Tek nakon otkaza par kolega zbog loših uslova rada i lošeg odnosa uprave i prema nastavnom kadru i prema učenicima otkriveno je da nastavnici taj radni staž nemaju. Samo troje ili četvoro predalo je prijave PIO fondu i inspekciji rada, a samo dvoje Poreskoj upravi, uz nekoliko otkaza. Ostali su mirno nastavili da odlaze na posao. Na napade direktora onih koji su se pobunili i svakovrsno blaćenje nisu podizali glave. Inspekcija rada se nikada nije oglasila, PIO fond je saopštio da godinama jure gigante zbog takvih dugovanja, pa neće trošiti vreme na nekog tako malog (šta je tridesetak zaposlenih?!). Poreska je izašla na teren, utvrdila nepravilnosti i sačinila negativan zapisnik u kom je naložila direktoru da greške ispravi, naravno kad on to hoće, što ni dan-danas nije učinio. Prodao je licencu, kupio drugu, i dalje radi a da mu ne fali dlaka s glave.

Kolektiv je pristao, kolektiv je ćutao, a u prosveti je veoma često tako, dok se događa drugima – nas ne zanima. Kad kolegu tuže, verovatno je zaslužio. Ako se prepravljaju ocene najstrožeg na kraju školske godine, pa što nije sam dao. I onda se dođe i do ostalih rubrika i do ostalih kičmi, samo što ne preostane niko ko bi istupio.

Poznanica u penziji, kad god se povede priča o lošem stanju našeg društva, naglasi da je to ne zanima jer ima svoj divni mali svet u koji ne dozvoljava prodor negativnih scenarija. U svom bezbednom krugu oni se smeju, druže, bave umetnošću, putuju. Hm. I dok oni među sobom šire pozitivne vibracije, nekako se dogodilo da joj se sve troje dece u razmaku od godinu dana iseli iz zemlje na tri različita kontinenta. Godinama se nisu sreli ni oni među sobom, a ni sa njom, osim preko Skajpa i finansijskog potpomaganja.

Sad, stvarno bi je valjalo pitati drži li se taj njen divni mali svet još kad mu međe postavlja ne ona, kako to naivno misli, nego ovaj veliki grozni, pun gadova koji misle samo na ličnu dobit. Može li mali svet da opstane dok sve oko njega gori, ili su oni koji se interesuju za dnevno-političke teme glupi, primitivni i nedorasli osvajanju mira u sebi i oko sebe.

U našoj ulici dugo su svi bili ponosni na višegeneracijske komšijske odnose, pripomaganje i oslanjanje jednih na druge. U tom kraju, kao i mnogim krajevima, zidalo se kako se htelo, pa se malo izlazilo i na ulicu, pa su se sićušna dvorišta ispunjavala građevinama, pa sve tako, dokle je ko mogao da trpi, ali ništa po zakonu. Kako i da se pozivaju na zakon jedni drugima kad su ga svi svesrdno kršili?! U takvom tesnacu komšija počinje da parkira svoj auto svakodnevno ispred ulaza u tuđe dvorište po principu ,,ako nemaš auto, nemaš prava da se buniš”. A onda je sa isotm praksom nastavio i kada su komšije kupile auto. Drugi je postavio plastični dečji bazen na terasu 3*3, pa odatle svakodnevno prska i poliva terasu komšija, čak i dok ljudi sede na njoj. Na opomene obojica sležu ramenima, čak se i smeju, pa odgovaraju psovkama jer, kako se uvek u takvim situacijama pohvale, imaju nekoga u policiji i niko im ništa ne može.

Većina ćuti, većina gleda svoja posla jer … uvek ono zašto baš ja da se poturam pod nečiju besnu pesnicu? Kad im se sutra neko od njih nađe na putu, osvrću se oko sebe nadajući se da će neko priskočiti.

Vi ćutite, mi ćutimo, svi ćute, a očekuju boljitak?! Kvalitetniji život?! Svakodnevnicu dostojnu čoveka? Za to, dragi sugrađani, treba imati, pored ozbiljno razvijene kičme i belog obraza, svest o drugom. Nismo sami nikada, čak ni u svojim kućama. Naši izlivi frustracija uvek nekome štete, naši planovi ,,da se izludimo odmah” remete planove drugog da se odmori, naše želje je mala terasa olimpijski bazen, a ulica privatna svojina za raspoređivanje svih stvari koje imamo (jer smo željni, jer nikad nismo imali dovoljno, da, da, znamo, raslo se u Srbiji) neostavrive ako makar jednom pomislimo na zakon, na drugog i na opštu dobrobit.

Zaboravili smo odavno da imamo pravo da se bunimo i da imamo pravo da želimo da zakon bude primenjen na svakoga, bez razlike.

Izađite na ulice i učite ako do sada niste shvatili!